Friday, March 30, 2007

SVINJSKI BUT PA DNEVNI SPA ili OBRNUTO?


Aleksandra Jovićević,profesorka FDU, u tekstu "gradjanska samozaboravnost", ( PRESTUP#31, str.60 ), osvrnula se na ulogu radija I tv B92 u našim životima, juče i danas:

"za sport postoje i posebni voditelji u kariranim kosuljama i strikanim dzemperima, a umesto kulture uvek ima neka vesela vest o zivotinjama ili o nekim cudnim dogadjajima, kao za Riplija.
Kultura se svela na emisiju koju vodi nikada probudjena voditeljka, silom plavusha, koja neprekidno juri po gradu da utvrdi sta koliko kosta po dnevnim banjama za detoksikaciju, ili privatnim buticima i prodavnicama automobila, nudeci nam trzisni barometar za bogate i slavne"
....
"nekada je taj radio obecavao bolji zivot i podsticao gradjansku neposlusnost, a sada obecava nize cene svinjskog buta i kobasice i nudi nam gradjansku samozaboravnost"

Da bi ovaj tekst bio potpun, prilažemo vam i moto našeg saradnika Mrvice, koji je stigao uz ovaj prilog. Vrlo korisna mantra za svaki dan glasi :

TOUGH SITUATIONS DON'T LAST,
BUT TOUGH PEOPLE DO

DVE MUVE. JEDAN UDARAC.



Neko je jednom rekao da je postao "rusofob". Ova pojava zabelezena je još na samom početku devedesetih kada smo, all over fucked up, slušali o vekovnom prijateljstvu, slavenskoj duši, gledali Limonova kako puca sa Pala itd. Posle nam je sa velikog platna rane vidao pok. Sergej Bodrov Jr. ali ni taj filmski „healing“ na žalost nije dugo potrajao... A Pera L. je o tome sročio mnogo bolje, u jednom od poslednjih tekstova o Voji K. ( lepo je ovo K., Podseca na neshto...):

U svojoj najomiljenijoj ulozi dublera Slobodana Miloševića, dr Koštunica je reskim tikom poručio svetu: „Danas Srbija još jednom upućuje upozorenje da Kosovo nikad ne može biti nezavisno i da Srbija unapred odbacuje pokušaj otimanja Kosova kao akt pravnog rešenja". Tipično po miloševićovskoj umobolnoj sintagmi („upozorenje", „unapred odbacuje", „pokušaj otimanja") ovo verbalno priopćenje koje je više istorija Vojine bolesti, nego njegov haiku stav, ima strogo deklarativan karakter: nigde ni reči šta će Srbija uraditi kad Kosovo, uskoro, postane vrlo very nezavisno! Baš kao što je Milošević, odmah nakon početka NATO bombardovanja, sazvao Saveznu skupštinu koja je odlučila da se SRJ prisajedini Rusiji i Belorusiji (ova odluka, inače, nikad nije opozvana), tako je danas dr Kalašnjikov svoj jedini oslonac našao u Rodini Rusiji: „Ruski veto u Savetu bezbednosti na plan Ahtisarija da se rasparča Srbija, da se samovoljno prekroje naše državne granice, i veto Rusije na brutalno otimanje petnaest odsto srpske teritorije, ima u najdubljem smislu istorijski značaj za Srbiju i srpski narod", dodajući „da smo uvereni da će Ahtisarijev predlog propasti u Savetu bezbednosti i da će to otvoriti vrata za novi pregovarački proces sa novim posrednikom". Naravno, tu je neizbežno podsećanje na 78 dana bombardovanja: „NATO pakt bez odobrenja Saveta bezbednosti bombardovao je Srbiju, pa je odgovornost ove alijanse dovoljno velika i za prošli i za ceo ovaj vek". Svi ključni simptomi Miloševićeve šizofrenije našli su, naravno, svoje mesto u ovim Koštuničinim izjavama: svet mrzi Srbe, NATO nas je onako bez veze bombardirao, naši neprijatelji ne poštuju međunarodno pravo, hoće da nam otmu našu teritoriju, Srbi su wherever ugrožena vrsta, Rusija nam je jedina nada, ista ona Rusija koja je u proleće 1999. obećavala flotu, avione, svemirske brodove, radarske sisteme, milion Kozaka – da bismo od tih naših „najvećih, jedinih saveznika" tad dobili tri muška boy-benda koji su u centru Beograda pevali članovima JUL-a, podršku jednog belog maga, jednu fresku koja je bila tako čudotvorna da nam je najviše rokalo dok smo se s njom kurčili, kao i nekoliko ruskih kurvi, koje su srpskom narodu na raspolaganje stavile svoj polni organ. I to bi bilo sve.

Pera još ima elana za pošalicu, a nama, malo mlađima, Rusi su se toliko smučili, da je naredna vest samo, kako lepo reče Leontina „jedna od sto“:

Aleksejev: Rešenje za status Kosova je u nastavku pregovora
BEOGRAD, 29. marta 2007. (Beta) - Rusija neće dozvoliti da u Savetu bezbednosti UN prođe bilo koje rešenje za status Kosova koje nije prihvatljivo za Beograd i Prištinu, izjavio je večeras ruski ambasador u Srbiji Aleksandar Aleksejev. On je na tribini Udruženja studenata Pravnog fakulteta "Nomokanon" ukazao da "rešenje za status Kosova treba tražiti u nastavku pregovora, kao i da samo Beograd i Priština mogu formulisati stavove koji su za njih važni".

Šta je problem?

Pa ovo “Udruženje studenata” koje je ugostilo A.A. je i pre nešto manje od godinu dana, na tom istom Pravnom fak., organizovalo skandaloznu tribinu na kojoj je govorila grupa slaboumnika, i to na temu Srebrenice: kao ubistava je bilo, ali nije toliko, i nije bez razloga i slično. Sramota.

No sad ostavljamo trapave diplomate i findamentaliste po strani i bacamo se na glavno jelo. Kosovo. Savet bezbednosti. Veto. ( Ne Veton, nego Veto ! )

Po prvi put u novijoj istoriji, Rusi mogu da učine nešto zaista pametno za svoju pravoslavnu braću ( to smo, kao, mi ). Mogu da NE ulože veto na nezavisnost Kosova.
Samo proglašenje statusa nije toliko bitno, jer su oni ljudi nezavisni još od 1999., Kumanova I Majkl Džeksona, nego je bitan taj mali, skriveni bonus koji prati ovu formalizaciju statusa KosMeta, i rusko nevetoiziranje odluke- kako je OBEĆAO u izjavi za Nin, Toma Nikolić u tom slučaju ide u penziju.

Znajući radikale ( kojih se, da ne bude zablude, gnušamo mnogo manje nego post petooktobarskih preletača ), rachunamo da bi Toma to i uradio. I da će uraditi. Zato, ajmo peticiju: da se čika Rusu koji treba da vetoizira čitavu stvar pripiki baš u tom trenutku, i da se čika Nikolić malo makne.

Peticija može da se zove: MOSKVA VETU NE VERUJE. ili
NEMA VETA ZA VETONA. ili VETO(NO)VO DETINJSTVO. ili TOMIN BERBERIN.

Wednesday, March 28, 2007

EJ PIPO...ILI VASA MANDATAR?



Pre desetak dana našla sam se u stanu svoje majke, koja je ignorisala moju posetu “zbog Peščanika“. Onda me je posadila za sto i značajno pogledala – „Mali Vasa. Ovo ćeš da slušaš!“ Prenosimo integralni deo intervjua koji je ovaj desetogodišnji osnovac dao za Peščanik. Kada sam ga saslushala, prvo sam se pitala zašto i ja nisam bila ovako osvešćeno dete kao trećak, a onda sam poželela da saznam recept „kako imati potomstvo zadojeno I.O.P.* vrednostima?“, da bih u kasnijoj debati sa prijateljima shvatila sam da je većina njih zapravo zabrinuta za mališu, da ne pregori dok ne odraste. Mene je mali Vasa najviše podsetio na Vojnova u filmu „Tito i ja“, pa bi Goran Marković bi mogao da razmisli o nastavku sa Vasom u glavnoj ulozi: Zoran i ja, Voja i ja ili Boris i ja, ideje za domaći odgovor na sagu Kum 1, 2 i 3 su nepresušne...

( *I.O.P. – Istina, Odgovornost, Pomirenje )

Svetlana: Je l' imate predsednika odeljenske zajednice?

Vasa: Da.

Svetlana: Ispričaj nam malo o tim predsednicima, kako se biraju.

Vasa: Pa, bilo je tipično glasanje, uzmemo papiriće i svako treba da napiše imena tri osobe iz odeljenja za koje misli da bi bili najbolji za predsednika. Onda prebrojavamo te glasove i onaj sa najviše glasova je predsednik, onaj drugi po redu je potpredsednik i tako dalje. Moram reći da se Nevena mnogo bolje ponaša kao predsednik nego Staša prošle godine.

Svetlana: Kako se on ponašao?

Vasa: On nas je izluđivao, discipliničar i higijeničari su mu bili kao telohranitelji. Mislim, strahovlada.
Svetlana: Je li vam objašnjavao kako on doživljava svoju ulogu?

Vasa: On je tvrdio da je naša obaveza da radimo sve što nam kaže, jer on ima pravo da nas izbaci iz škole.

Svetlana: Jesu li deca u to poverovala?

Vasa: Skoro sva.

Svetlana: A da li ima lobiranja? Znaš šta je lobiranje? Lobiranje je kada se jedna grupa organizuje i podržava jednog kandidata i ubeđuje druge ljude da glasaju za njega.


Vasa: Bilo je kandidata koji su sami ubeđivali ljude da glasaju za njih.


Svetlana: Šta im kažu?


Vasa: Pa plaćaju im. Meni je prošle godine Kaća ponudila čokoladu da glasam za nju.


Svetlana: A šta je još moneta?


Vasa: Novac je postao vrlo popularan. Sada počinju i da kradu novac.


Svetlana: Da li se kod vas uopšte pominje politika? Kada su sada bili izbori, je li neko nešto pominjao?


Vasa: Svi su krenuli u napad - za koga su tvoji roditelji glasali.

Svetlana: A šta je tebi ostalo u sećanju od tih izbora?

Vasa: Ostali su mi u sećanju jako glupi slogani, kao na primer - život ne može da čeka, stručnost ispred politike. I glupo mi je bilo što svuda stave ime stranke, a DSS je napisao - glasajte za Koštunicu.

Svetlana: A što ti je to glupo?

Vasa: Zato što se sada nije glasalo za ljude nego za stranke, kasnije će doći izbori za predsednika. Ja mislim da su obe demokratske stranke jako glupe, mislim, nisu same stranke glupe, nego su ova dvojica glupa, Koštunica i Tadić...Siromašni smo, a i dosta smo užasne stvari radili za vreme Slobe, a nećemo da priznamo. Čitao sam u svom udžbeniku iz prirode i društva o tome kako je jedan naš čovek, Gavrilo Princip, izazvao Prvi svetski rat tako što je ubio jednog čehoslovačkog plemića.

Svetlana: Austrougarskog.


Vasa: Austrougarskog, da, tako da sam se zapanjio kada sam čuo da smo mi ovako nebitni i bedni i mali bili usred Prvog svetskog rata. Svetlana: A zašto kažeš mali i jadni i bedni? Vasa: Zato što jesmo. Malo-malo, kada sam kod bake i deke, neko kuca na vrata, neka jadna žena u ritama sa nekim malim detetom sa rukavima od pet metara traži parče hleba i putera i nešto malo odeće.


Svetlana: Da li te taj odnos između ljudi koje viđaš na ulici, u prodavnici....


Vasa: Uznemirava me, uznemirava me taj odnos, kako psuju i takođe ne volim to što ima tako puno pijanih ljudi. Mislim, pre neki dan vraćao sam se s karatea - ujutru, a ne uveče, i prolazi neki čovek pored mene i prođe sasvim normalno i negde 50 metara iza mene okrene se i drekne - ej, Pipo, tako me je nazvao, ej, Pipo, sećaš se kad smo zajedno bili u ratu, sve smo ih smlatili, a, to su bila dobra, stara vremena, i tako.


Svetlana: I kako si se ti osećao?


Vasa: Ja sam bio prestravljen. I takođe me brine to globalno zagrevanje, koje bi moglo prvo da dokrajči ovaj svet. Takođe sam čuo za te druge ekološke katastrofe, za koje misle da će se desiti, na primer, u Americi taj prasak Jeloustona, i ono ostrvo što sada juri ka Kini. To je bilo veliko vulkansko ostrvo i ono je eruptiralo i prelomilo se na pet delova, koji sad plove u različitim pravcima i do kraja 2007. se očekuje da jedan udari u Kinu, jedan negde malo više u Aziju, negde oko Rusije, jedan u Južni pol, jedan u Severnu Ameriku i jedan u Južnu Ameriku.


Svetlana: To te brine, je li?


Vasa: Pa, brine me što će tresnuti sve one kontinente. Mislim, ako neki od njih malo promaši, neka struja ga uhvati, mogao bi da nas tresne i u Evropu.


Svetlana: A, to tebe brine?


Vasa: Mada, brine me i da ovaj što juri ka Rusiji ne zakači Japan.


Svetlana: Zašto te brine baš Japan, a ne neke druge zemlje?


Vasa: Zato što mislim da je Japan, za početak, dovoljno katastrofa doživeo sa one dve atomske bombe i mislim da bi ga ovo stvarno dokrajčilo. A i volim Japan, odatle dolaze manga stripovi koje čitam i crtam, odatle dolazi karate kojim se bavim.


Svetlana: Kad si već pomenuo geografiju, ta geografija koju ti učiš se jako razlikuje od geografije koju sam ja učila.


Vasa: E da, takođe mislim da je vrlo glupo što na kraju knjige prirode i društva piše o rascepu Jugoslavije, kaže - Jugoslavija je rasla i postajala sve bolja ekonomija i zemlja do te i te godine, kada se desio konflikt i Jugoslavija se raspala. Ništa ne kaže da je rat rascepio, samo kaže - desio se konflikt i Jugoslavija se raspala, the end. Prosto kao ovo ostrvo što se rascepilo u pet delova, kao da je puklo nešto između i da se ovo razdvojilo u pet sitnih ostrva, ne pet, osam ili koliko već, šest, šest ih ima, je li tako.


Svetlana: Republika bivših, a sada država?


Vasa: Da.


Svetlana: Da li učite mnogo o kosovskom mitu, o Kosovu?


Vasa: Ne, uopšte ne učimo o Kosovu, niti o Albaniji, ni uopšte o drugim zemljama. Učimo samo o Srbiji, što mislim da nije fer.


Svetlana: Što?


Vasa: Kao što rekoh, ova zemlja je dosta nebitna po svetskom poređenju, a mi učimo baš samo o njoj, kao da smo mi kraljevina sveta ili šta već. Dosta je glupa ova zemlja. Ne možemo za početak nikako da se dokopamo nekog normalnog političara. To je kao slepa baba koja po mraku traži mrvu prašine koja joj je ispala, tako mi tražimo pametnog političara, mislim, tolike su nam šanse i da ga dobijemo.


Svetlana: Hoćeš da kažeš da smo mi u beznadežnoj situaciji?


Vasa: Poprilično.


Svetlana: Šta ćeš ti onda da radiš?


Vasa: Ja bežim u Japan, ako ga ne zakači ovo ostrvo. Čim završim fakultet - brišem ja.


Svetlana: Znaš kako je to tužno, ja imam telefonski imenik u kojem je pola imena precrtano zato što su tako zbrisali.


Vasa: Treba ti novi telefonski imenik. Tako možeš da zaboraviš na te koji su zbrisali.


Svetlana: To je teško, nedostaju mi, ja ne želim da ih izbrišem iz svog života, iz svog sećanja i to.
Vasa: Šta da ti kažem, čudna si...Sad mi je skoro jedan mali dečak, igrao sam se sa njim u snegu onog jednog bednog dana zime - i prolaze pored Romi da uzmu nešto iz kontejnera. I on me zgrabi za ruku i kaže - pazi, Cigani, ukrašće te. Ja kažem - otkud ti to, a on kaže - baka mi rekla. Čak nekoj deci koja su Albanci u školi, čak im nadenu nadimak Šiptar, pa ih zovu Šiptar. Mislim, to je prosto nepravda.


Svetlana: To su predrasude, znaš šta su predrasude?


Vasa: Znam, kad nešto misliš o određenoj grupi ljudi i misliš da je to apsolutno tačno za svakog člana te grupe ljudi. Ja se slažem da su Srbi glupi, ali ne kažem da su svi glupi. This country is going to the dogs, to znači ova zemlja ide psima.


Svetlana: Šta time hoće da se kaže?


Vasa: Da je više ne naseljavaju ljudi nego psi. Da, nervira me to što ima tako puno pasa lutalica, što ih neko ne usvoji, mislim.


Svetlana: Misliš da smo mnogo neosetljivi? Vasa: Da, mnogo vodimo ratove, mnogo ubijamo. Svetlana: Jesi ti to čuo ili si video na televiziji ili si slušao na ulici?


Vasa: Gledao s dekom na Dnevniku, video neki članak u dekinim novinama...


Svetlana: Kako se osećaš kad to vidiš i čitaš?


Vasa: Besan sam zato što dozvoljavamo da se to dešava. Mislim, taj Gavrilo, kako se već zove, ubio je tog austrougarskog plemića i izbio je svetski rat, a mi i dalje ubijamo, i plemiće i obične ljude, kao da nikada tu priču nismo čuli - a polovina ljudi i nije. Ima u školi dece, na primer, koja ne znaju da razlikuju blok 45 od bloka 44. Oni misle da su blok 45, blok 44 i blok 70 sve blok 45. Misle da to mesto gde oni žive mora da je najveće od svih mesta, najbitnije od svih.


Svetlana: Da je pupak svemira.


Vasa: Da. Hara.


Svetlana: Šta je hara?


Vasa: To je četiri prsta ispod pupka ovako, ta tu tačka, tri centimetra duboko unutra nalazi nam se po japanskoj religiji najbitnija čakra. To je tačka na telu, bitna tačka, najbitnija čakra koja se zove hara, ona nam daje snagu, pamet i sve, hara.


Svetlana: Je l' ti se ne sviđa hrišćanska religija?


Vasa: Ma, ne sviđa mi se ta ideja jednog boga koji je stvorio svet i to za šest dana, ceo svet, a još očigledno smatraju i da je ceo univerzum stvorio jedan jedini bog, koji traži žrtve. Onda je on imao sina koga su razapeli na krst, koji je oživeo, postao novi bog.


Svetlana: Nije, Vaso, to je pojednostavljeno, tu ima nekih drugih stvari...


Vasa: Ma ne, znam ja celu stvar, imam ja ovde Bibliju, dečju mislim Bibliju sa svim tim pričama.


Svetlana: Pa zar nema krasnih priča tamo?


Vasa: Ma ima to da ljudi moraju da plate za praznoverje...


Svetlana: Da li ti veruješ da je tvoj život sudbinski određen?


Vasa: Verujem.


Svetlana: I bez obzira šta ti radio, da ti ta sudbina ne gine?


Vasa: Pa ne, nego da je moja sudbina da radim to što radim, i to naravno dovodi do nekih posledica, koje su isto sudbinski određene time što sam to uradio. Svetlana: Da li ta tvoja priča ima srećan kraj?


Vasa: Ponekad da, ponekad ne, mada moram reći, u prijateljstvu baš i ne. Moj prvi prijatelj s kojim sam bio od rođenja, kad je krenuo u školu svidelo mu se učenje, okrenuo se učenju i više nije imao vremena da mi bude drug. Onda sam se ja odselio, našao ovde novog prijatelja, koji se naljutio jer sam mu vrisnuo na uvo i zato je ljut već godinu dana. Nemam tu sreće.


Svetlana: A da li misliš da ti možda snosiš neku odgovornost za to?


Vasa: Ne verujem. On se okrenuo učenju, ja ga pitam - hoćeš da izađemo da se igramo, on kaže - nemam vremena, učim. To je jedan od razloga zašto mi je škola neprijatelj - uzela mi je najboljeg druga...Sanjao sam, kad sam imao onu užasnu prvu nastavnicu, onda sam sanjao, jer mi je stalno pretila. Jednom mi je rekla - veruj mi, ne želiš da te ja stavim u kaznu, to ćeš zažaliti, i time me je uplašila i onda sam ja svake noći sanjao drugačiju kaznu. Jednom me je nazvala - đavolov izaslanik, kaže - kazniće te bog, poslaće te u raj, jer za tebe, đavola je to najgora kazna.


Svetlana: Kad naiđe Dnevnik, pa silom prilika moraš da gledaš...


Vasa: Ne silom, kad naiđe Dnevnik ja ga namerno gledam.


Svetlana: Zašto?


Vasa: Eto, zanima me.


Svetlana: Šta si čuo u Dnevniku u poslednje vreme?


Vasa: Sad prate to, kao - eee, uspeli smo da prođemo nekažnjeni za ovo Bosna i Hercegovina i to. Mislim, svi su zbog toga presretni, mada ja mislim da nismo zaslužili, jer jesmo to uradili, mislim, s punim pravom nas je tužila Bosna.


Svetlana: I šta još čuješ u Dnevniku?


Vasa: Ma ovo o Ahtisariju za Kosovo.


Svetlana: Pa šta si tu ukapirao?


Vasa: Ukapirao sam da je Koštunica glavni u kampanji za Kosovo, mislim ono - ne damo Kosovo, dok god Srbija i njeni preci i dede i pradede i čukundede i babe i babetine i šta god, stoje i žive, Kosovo neće napustiti granice naše države. Ne razumem ga, već ga je izgubio, nema šansi. Šta ti misliš, da li postoji šansa da zadržimo Kosovo?


Svetlana: Ja mislim da ne postoji.


Vasa: Teško. Ja mislim da smo gotovi sa tim Kosovom.


Svetlana: Da li bi ti voleo da odeš na Kosovo?


Vasa: Voleo bih, nikad nisam bio.


Svetlana: Da li bi se plašio Albanaca?


Vasa: Plašio bih se, zato ni ne idem na Kosovo. Čujem da na granici čekaju da ubiju Srbe. A zašto nas oni tako mrze?


Svetlana: Zbog toga što su decenijama srpski policajci i srpski vojnici pravili...


Vasa: Spektakl.


Svetlana: Kakav je odnos između dece koja idu na veronauku i ove koja idu na građansko? Jesi li malo zavirio na tu veronauku?


Vasa: Ne, ali mi Nina kaže da uglavnom samo crtaju, kaže - crtamo planetu Zemlju. Ali im je veroučitelj baš pravi pop, ima dugu belu bradu, ćelav je, ima onu besmislenu kapicu, ima zlatni krstić tu i jedan veliki debeli zlatni krst oko vrata i ima crnu mantiju, dole mu se ne vide noge, vuče mu se po podu.


Svetlana: Kada on ulazi u školsko dvorište, kako se deca ponašaju?


Vasa: Sklanjaju mu se s puta, uvek mu naprave pravu liniju, pravu stazu da može da kroči kao neki svetac, mislim, deca koja idu na veronauku, naravno. Nas sa građanskog mora da zaobilazi. Jednom se naljutio na mene što mu se ne sklonim s puta, neće da me zaobiđe, traži da se sklonim u stranu da bi on mogao da nastavi svojom stazom, predodređenom svojom putanjom, koju mu je bog odredio. I to je bio jedini put da mu se obraćam, tako da sam mu tad persirao naravno, mada nastavnici ne persiram. Rekao sam mu - mislim da vašim nogama ipak treba malo više vežbe.


Svetlana: A šta je on rekao na to?


Vasa: On se namrštio, digao nos i zaobišao me. Ali i dalje me nisi pitala ono - zašto sam stvarno baš posle ovih izbora insistirao da pričam. I dalje me nisi ništa pitala šta mislim o rezultatima ovih izbora.


Svetlana: Izvini, to je moja greška. Šta ti misliš o rezultatima o tih izbora.


Vasa: Mislim da je bilo dosta nepravedno, sve manjinske stranke jesu prošle, ali im je trebala ona pomoć, onih dodatnih posto ili šta već da prođu, na primer romska partija, albanska partija. Okej mi je da dobiju pomoć, ali mi nije okej da im je potrebna. Mislim da bi ljudi trebali više da glasaju za te manjinske stranke, a ne samo za Koštunicin stav - Srbija, ura za Srbiju, Srbija je glavna i Srbi Srbiji i Srbija Srbima.


Svetlana: Tamo je bilo nekoliko romskih partija, jesi li uspeo da ih razlikuješ?


Vasa: Da, razlikovao sam jednu koja kaže - mi smo romska partija, a da bi dobili više glasova kažu - ali nemojte da nas povezujete sa Romima, mi smo za sve, mi smo za sve siromašne ljude, nismo mi samo za Rome. E, to mi se nije dopalo, kao manje bi ljudi glasalo za njih ako su za Rome, jer ljudi inače mrze Rome, ne znam zašto.


Svetlana: Nije mi jasno, izvini, neću sad da te uvredim, moje pitanje je da li ti kad govoriš o romskim strankama, o zaštiti manjina, govoriš nešto što misliš da je politički korektno, u smislu da je dobro da se tako govori ili...?


Vasa: Mislim, baš me briga šta je politički korektno, ja imam svoj slobodan stav o životu, a to je - radiću, govoriću i misliću kako ja mislim da treba da mislim i radim i govorim. Ne kontroliše me nikakva politička obaveza ili školska obaveza, mada tu me mama nateruje.


Svetlana: Htela sam da te pitam zbog čega si tražio ovaj razgovor.


Vasa: Tražio sam ovaj razgovor, želim da učestvujem i da ljudi znaju moje mišljenje, prosto, volim da učestvujem u političkom životu. Želim da učestvujem, znam da ovu emisiju sluša hiljade i hiljade ljudi, pa sam mislio da bih mogao malo da utičem na njihovo biranje sledećeg puta, za koga će da glasaju. Za početak, mene strašno nervira taj silni rasizam, svi me zovu prljavi Englez samo zato što sam tamo rođen. Mislim, kada neko nešto ukrade u školi, onda prave listu dečaka i devojčica koji su ušli u odeljenje i odmah kažu nastavnici - ma to mora da je onaj dečak Rom. Ali u svakom slučaju, mislim da su deca sada u mnogo boljem položaju nego što su bila pre 20 godina. Imaju mnogo više stvari, za početak, imaju internet, imaju dvd, dakle, u materijalnom smislu su u boljem stanju, ali je definitivno mnogo veća opasnost od, ne od svojih roditelja naravno, ali od drugih odraslih. Mnogo smo u većoj opasnosti nego ranije, ima mnogo više ludaka. Ja se na putu do škole smešim i pevušim, i druga deca, a odrasli su svi namrgođeni, tužni, mnogo su tužni.


Svetlana: A zašto misliš da su takvi?


Vasa: Izgubili su posao, porodicu, prijatelje, izgubili su ratove, novac. Ništa im više nije bitno, nije im bitno kako se ponašaju prema svojoj porodici, samo im je bitno da zarađuju novac. Ljudi su previše opsednuti novcem, ništa im drugo nije važno. Ja mislim da je sam koncept novca glup, mislim da ne bismo morali ništa da dajemo ljudima da bismo nešto dobili. Treba sve da bude besplatno, onda bi svi ljudi mogli prosto da dođu i sve da pokupe. Treba po zakonu da ima neka određena količina koja ti je dozvoljena dnevno da se uzme. Da nema novca, ne bi bilo ni siromašnih, svi bi u stvari bili bogati, jer bi mogli da uzmu sve u toj ograničenosti koliko kila dnevno...U školi nas uče kao nemojte vi da se brinete za vašu majčicu zemljicu, to će sve da se reši i nema problema, globalno zagrevanje, bla, bla, bla, to ćemo mi da rashladimo, atomski rat, bla, bla, bla, mi ćemo to da sredimo. Govore nam ono što želimo da čujemo, a ne ono što treba da čujemo. Sad učimo iz muzičkog pesme tipa - magarac njače i-a, a kukavica govori kuku-kuku i to je kao hor od koga svi beže zato što su glasni. Učimo o četiri bele guske koje su - sedam jaja snele, pa onda su jednu zaklali, pa su svi za njom plakali, pa kad su je pojeli svi su bili veseli. Iz prirode i društva imamo jednu jedinu stranu gde se govori bilo šta o ostatku sveta, a imamo nekih sto strana u knjizi. Ja mislim da se Srbi ne plaše spoljnog sveta, mi ga ne mrzimo zato što ga se plašimo, nego je suprotno - mi ga se plašimo jer ga mrzimo. Bio je jedan čovek, Slobodan Milošević, koji je se plašio spoljnog sveta i zato ga je mrzeo, a onda je ta mržnja, a ne taj strah prešao na narod, ali je onda iz te mržnje izašao strah, tako da se tu malo vrtimo u krug. Nade je bilo dok su na vlasti bili smisleni ljudi kao što je bio Zoran Đinđić, ali besmisleni ljudi su ga ubili. Sećam se njegove sahrane, to je stvarno bilo pretrpano, koliko je tu bilo ljudi. Jesi li videla koliko je tamo bilo ljudi?


Svetlana: Bila sam tamo.


Vasa: Bila si, ti si jedna od tih ljudi? I to nije bilo samo iz Beograda, dolazili su i iz ostatka Srbije za to.

Tuesday, March 27, 2007

EVRO VIZIJA



Ambasada SR Nemačke, obradovala je VIPovce, novinare i građane odlično koncipiranim koncertom koji je održan u Sava Centru povodom pedesetogodišnjice začetka ideje o EU (podsetićemo, 25. marta 1957., održan je prvi samit šest važnih evropskih zemalja, čime je započet projekat Unije - današnja Evropa je jedinstveno tržište za više od 500 miliona stanovnika ).

Koncert je osmišljen kao muzičko putovanje kroz Evropu, uz pomoć Simfonijskog orkestra i hora RTS, koji ove godine slave sedamdeset godina rada. Čuli smo odlomke najpopularnijih dela Hendla, Mocarta, Vagnera, Bizea, Verdija itd. Događaj je bio dinamičan i zabavan, a to vam kaže neko ko (svojevoljno) nije bio na koncertu klasične muzike od 1987., kada je Pogorelić svirao Čajkovskog, takođe u SC ( tad sam išla dva dana, zbog Ive, naravno, a moj afinitet za Petra Iliča došao je kasnije, kao kolateral. Pogorelić je ostario, oćelavio i udebljao se do granice neprepoznavanja, a P.I. Čajkovski ostaje fresh&exciting – i ne samo kada ga Ričard Čemberlen igra kod Kena Rasela u briljantnom The Music lovers, već i kao kompozitor:- ).

Anyway. Nije AGIT POP ovde zbog lepe muzike ili insieme, unite unite Europe. Još manje smo tu da bi se urednica ofirala kako je išla da sluša klasiku zbog simpatija prema izvođačima...Neki malo- građanskije nastrojeni mogu da izbrišu naš blog iz favorita zbog ove izjave. Ne, ne, ne. Fokusirali smo se na ono "diplomatsko neizrecivo" u sadrzajima govora koje smo imali priliku da chujemo.

Na samom početku večeri pod nazivom TOGETHER 1957., obratili su nam se
domaćini – NJ.E. Andreas Cobel, ambasador SR Nemačke, trenutno predsedavajuće zemlje EU, zatim Boris Tadić ( svi znamo ko je to! ) i šef delegacije EU u Srbiji Žozep Ljoveras, a ono sto su oni rekli zvuchalo je kao teza-antiteza-sinteza, kako to vec ide u osnovima dijalektike.
Prvo smo, od Ambasadora, čuli kako je „Srbiji mesto u EU“, onda je vostao Predsednik pa je podsetio na teške dane koji predstoje glede Kosova ( samo što je šteta što u muzički potpuri kasnije nije ubačena i večita „...tebi se vraćam ponovo, ko da mi otme iz moje duše...“ ), ali se Predsednik osvrnuo i na mrsku nam godišnjicu NATO bombardovanja. Hm. U prvim redovima- Mićun, Ružica, Čanak, Gorica, Neša B., Aligruda, Vladeta, Nesuđeni Mandatar, plus Svilanović, popovi- katolički i orodoxni, Prokić, novi Jovanović iz LDP, ali i veliki broj predstavnika baš tih zemalja što „vršiše agresiju“. Ima neko istraživanje koje čitah, malo pošto ovi vršiše, u kome je pisalo sledeće: da nije NATO bombardovao, srpska ekonomija ne bi oslabila do te mere da više nema svinjice i kupusa, ne bi se digla kuka&motika&otpor i ne bi bilo 5.oktobra ili bi ga bilo tek par godina kasnije.
Ne mogu sad da vam linkujem link ( to je bilo početkom 2001. ) ali nije nemoguće. I sad, zašto baš to spominjati, na proslavi EU, stvarno mi nije jasno. Mislim, ako uzmemo to istraživanje za validno, možda Boris T. ne bi bio tu gde je sad. Cilj opravdava sredstvo dokle god postoji nešto što opravdava cilj. I ovde ću završiti.

Poenta – Nemci kažu man’te se šovinizma, vidite kako smo mi lepo daleko dogurali, onda Predsednik antitezuje, ok, ali Kosovo, ali bombardovanje, da bi Portugalac zavrshio poukom: granice na Kopu ili malo dole, sve će biti isto kad čoporativno uđete u EU. Lepo i pametno rečeno.

I to je najbolja vizija Evrope koju možemo da imamo. Evro Vizija: BORDERS ARE SOOOO OVERRATED!!!!!
PS: Meni su, onako ljudski, zasmetale dve stvari:
1. Zashto svi sinoc prisutni, pri izlasku iz sale, nisu dobili multi shengensku vizu na godinu dana?
2. Zashto je na samom kraju, kada je orkestar izvodio muziku iz domacih filmova, zaobidjen soundtrack iz Otpisanih? Da li smo mi, partizani, sad odjednom postali shugavi?

Friday, March 23, 2007

TROJANSKI MERCEDES


„Poslednji kralj Škotske“, jedno od najprijatnijih iznenađenja ovogodišnjeg FESTa završava se u trenutku kada naš junak, škotski doktor Nikolas Garigan uspeva da se otrgne od „destruktivne ljubavi“ diktatora Ugande Idija Amina, i avionom odleti nazad u domovinu.

Šteta, jer, barem što se istorijskih događaja tiče, upravo u ovom trenutku počinje „najbolje zezanje“. Pričamo o čuvenoj „Operaciji Entebe“ koju je izvela izraelska elitna vojna služba Sajeret Matkal ( Sayeret Matkal ).

„Operacija Entebe“ započela je 3.jula 1976., nekoliko dana pošto su udruženi teroristi
( PLO u kombinaciji sa nemačkim Revolutionare Zellen ) oteli avion na liniji Tel Aviv-Atina- Pariz sa 248 putnika, od kojih su većina bili Jevreji. Ne-jevreji su pušteni da odu sa terminala, dok su svi Izraelci zadržani na aerodromu. Otmičari su, u zamenu za njihove živote, kao i uvek, tražili oslobađanje „drugova“ .

Posle malo pregovaranja, Mosad i Matkal su prešli na stvar – u kargo odeljak jednog od svojih aviona ubacili su Mercedes istih boja i oznaka kakav je vozio i Idi Dada Amin, sleteli su na Entebe, i automobil je izašao iz aviona, uz sve počasti i pozdrave okupljenih ugandjana.
Spremni izraelski vojnici su istrčali ka terminalu, otvorili vatru u kojoj je poginulo dvoje talaca, šest otmičara i 45 ugandskih vojnika. Svi Jevreji ( osim dvoje poginulih ) ubačeni su u avion i spaseni za nepunih pola sata. Sajeret Matkal je dala jednu, ali vrednu žrtvu – komandir Joni Netanjahu, brat kasnijeg predsednika Izraela Benjamina, pogođen je snajperom, na samom ulasku u spasilački avion.

Najtužniji deo ove priče svakako je onaj o Dori Bloh, koja je imala 75 godina i predinfarktno stanje, te su otmičari prethodnog dana dozvolili njenu hospitalizaciju. Kada je Idi Amin čuo za prevaru i za prebacivanje Jevreja nazad u Izrael, naredio je da se baka Dora izvuče iz bolnice i strelja u nekom predgrađu.

„Last king of Scotland“ zaista zaslužuje dobar nastavak...

NOT GUILTY ili AGIT POP! GOES MY HEART



Ja volim Hju Granta. Nije baš da ga VOLIM, ne baš kao što volim svog muža ili mamu ili Roberta Daunija Jr., ali volim to što radi, i svaki film u kome glumi pogledam sa zadovoljstvom. On je moj guilty pleasure, kako oni-koji- za- sebe-smatraju-da-nisu-mediokriteti rado nazivaju sve ono što pod njima spada u „zabavu za plebs“. Guilty pleasure: to vam je kad neki dramaturg voli par stvari od Britni, urbani reditelj odsluša koju staru Čorbu ili pisac kapira da je „Da Vinčijev kod“ „negde kul“. Ili Predsednik peva karaoke. Ili neko iz DSS glasa za LDP.

To je tzv. prevedeno, „zabranjeno zadovoljstvo“. Uzrok ovoj uvertiri koja zvuči kao pravdanje je da objasnim ono što već znate – da je okoliš mega-palanka, pa tako ne sme da se kaže da je dobro nešto što se svima sviđa, zbog bojazni da se ispadne neoriginalan. Što je, in fact, najneoriginalnije, ali to je već metafizičko pitanje o kokoški i jajetu, koje je zaista dublje negoli i „nada i strepnja“.

Anyway, Hju Grant.

MOLIM VAS: Gledajte film Music&Lyrics u najbližem bioskopu. Ne samo zbog Hjua, i Dru Barimur, nego i zbog GENIJALNOG saundtreka koji je pisao Adam Šlezinger, lider „Fountains of Wayne“, američkog benda koji je poznat i po najsavršenijoj pop – numeri ikad a zove se „The girl I can’t forget“. E, ovde je Adam "nadpopovao" samog sebe i to pesmom POP! GOES MY HEART, u perfektnom omazu "zvuku osamdesetih", kojem se smejuljite, ali vam se i dopada...( ne, ne mislimo na ranu Brenu! )
Više o filmu možete pročitati na blogu koji piše Vojnov na:
http://www.pressonline.co.yu/blog/post.jsp?id=6264

A mi samo mozemo da vam preporučimo ovu divnu rom.kom. prevedenu kao PESMA ZA TEBE, i ukažemo na najslađi momenat: to je kad Dru pita Hjua kako bi se osecao da mu njegov muzicki idol kaže da su pesme koje peva potpuni shit. ( U ovom slučaju, Hjuov lik je propali pop star iz 80tih, a idol je Bob Dilan…) Mi zamislili, i potpuno se smrzli. Smrzla se I Dru. A onda joj iskusni Hju pametno objasni šta sa tim smrzavanjem može da se uradi…Super scena. Super film. ( Ipak, i dalje,hvala bogu sto Bret Iston nikada neće čitati moje knjige, pa necu biti u prilici da poslusam Hjuov mudri savet, rece JDJM:-)))

Wednesday, March 21, 2007

Konkurs za neobjavljeni roman


Nagrada "Miroslav Dereta"


Grafički atelje "Dereta" raspisao je konkurs za dodelu književne nagrade "Miroslav Dereta" za najbolji neobjavljeni roman.

Konkurs je otvoren do 1. jula 2007. godine za sve romanopisce bez obzira na afirmisanost ili starosnu dob. Rukopise, po jedan primerak, slati na adresu Grafički atelje "Dereta", Vladimira Rolovića 94a, 11030 Beograd, sa naznakom "konkurs za nagradu "Miroslav Dereta".

Žiri će svoju odluku doneti početkom septembra, a nagrada koja se sastoji od štampanja nagrađenog rukopisa, povelje i novčanog iznosa biće dodeljena u vreme ovogodišnjeg beogradskog Sajma knjiga.

NOVA NADA




Pre tačno deset godina, književni časopis GRANTA objavio je listu najvažnijih američkih književnika ispod 40 godina. Na ovoj listi tada su bili Džefri Eugenides
( Virgin Suicides – Middlesex) kao i Džonatan Franzen ( The Corrections ). Mlada Amerika je tada pisala fikciju, pod još uvek jakim uticajem hladnokrvnog realizma Rejmonda Karvera.

Ovog meseca, GRANTA objavljuje drugi deo ove liste, najbolje autore novog milenijuma: Best of Young American Novelists 2. Primećuje se veći broj pisaca rođenih van američkog kontinenta, ali i nekoliko malo poznatih – pored sad već ustanovljenih veličina kakav je Džonatan Safran Foer. http://www.bestyoungnovelists.com/

Inače, GRANTA izlazi četiri puta godište I objavljuje novu fikciju, putopise, I tekstove iz istraživačkog novinarstva, kao I dokumentarne fotografije.
Originalno,časopis The Granta, su osnovali studenti Univerziteta Kembridž, 1889., a ime je dobio po reci koja prolazi kroz ovaj gradić. Zanimljivo je I da je ovde svoje prve tekstove objavila Silvija Plat, a kasnije I Arundanti Roj I Zejdi Smit.

U poslednje vreme, najviše publiciteta postigla bila je priča-esej “ENVY” iz 2003., koji je napisala Kathryn Chetkovich, dogogodišnja devojka već pomenutog, uspešnog pisca Džonatana Franzena. Ona iskreno I potresno govori o zavisti koju oseća prema uspehu bivšeg dečka i prema njegovom bestseleru “The Corrections”.


http://www.granta.com/extracts/2015

Tuesday, March 20, 2007

NEVINOST JE SEXY?


Kako javlja nadlanu.com u vesti objavljenoj u rubrici " šou-biznis", naš omiljeni nesnimljeni film „Doba nevinosti“, od tinejdžerske postade seksi komedija.
Podsetićemo da sjaj,bedu, show i biznis snimanja filma u Srbiji možete pratiti na www.dobanevinosti.blogspot.com, gde autorski tim Vojnov-Bećković (u ovom slučaju Danilo, hvala bogu ) objavljuje svoje dogodovštine sa konkursa ( ima li konkurs množinu? Konkurasa ?)) , ali i sve relevantne informacije o stanju stvari na srpskoj filmskoj sceni.

Da li će Doba nevinosti biti tinejdžerska i-ili sexy komedija?
Procenite sami – sedmominutni trejler u formi kratkog filma konačno je na You tube-u, just one click away...

http://www.youtube.com/watch?v=XZX2755aJR0

Monday, March 19, 2007

LDP FORUM



A ako ste, kao mi, fanovi Liberalno demokratske partije - njihov OO na Chukarici napravio je i forum koji je potpuno slobodan i bez cenzure ( za razliku od onih na b92 gde vam traze krvnu sliku da bi ste mogli da se aktivirate ! )


IDEA.LAN POKLON


Niste navikli da čitate gluposti na AGIT POPu. Pod „glupostima“ mislimo na ono što nema nikakve veze sa svakodnevnim kulturno-političkim životom i problemima koji ga prate. Ipak, zbog dolaska proleća, odlučili smo da dozvolimo mali luksuz našim saradnicima – da napišu BILO ŠTA što bi želeli da se nađe na svetskoj kompjuterskoj mreži.

I evo, skoro kao u emisijama šta je in, šta je aut, šta je u trendu a šta totalno pase ( od francuskog passe, nema veze sa stokom )...i mi nešto da preporučimo.

Predstavljamo Vam idealan poklon za svaku ženu, i one koji se tako osećaju:

PORTFIŠ SA LEOPARD PRINT DEZENOM !!!!!

Mesto kupovine : IDEA – Novi Beograd

Cena : 312 din.

Friday, March 16, 2007

DIKTATURA POLUPISMENIH


Profesor Nikola Samardžić, koga često citiramo na AGIT POPu, dao je ovih dana izuzetno interesantan, poučan i originalan intervju za emisiju Peščanik. Prenosimo vam najzanimljivije delove, naravno, boldovano je ono što su, za nas, highlights:

"Mi imamo dva, možda i tri miliona funkcionalno nepismenih građana, dakle, građana koji nisu u stanju da pristojno obave nijedan posao i to su glasovi Srpske radikalne stranke. To je vrlo nekorektno reći, ali mislim da bi sociološke analize to dokazale. I zbog toga su ti glasovi nelegitimni. Naravno, opšte pravo glasa je demokratsko dobro savremene civilizacije i svih otvorenih demokratskih društava. S druge strane, uvek se može postaviti pitanje legitimiteta glasova, dakle, ko odlučuje o budućnosti, ko je kompetentan da o njoj odlučuje. I to nije nikakav politički elitizam, to je konkretna stvarnost koju mi doživljavamo od obnove višestranačke parlamentarne demokratije u Srbiji, od kraja 80-ih godina. Upravo su protesti kao 9, mart, Vidovdanski sabor, Šetnje, 5. oktobar, imali ulogu da skrenu pažnju tom nepismenom, zaostalom, polururalnom, konzervativnom delu Srbije na to šta su prioriteti. Svi ti protesti su bili glas jedne svesne manjine, koja je bila u stanju da artikuliše prioritete koje osećaju građani u celini, pa i oni koji nisu u stanju da ih izraze svojim glasom na izborima. Mislim da to je osnovni politički problem Srbije. Prioritet naših građana je ipak njihova ekonomska, materijalna i porodična budućnost, a ne ko će biti ministar telekomunikacija, niti kakav će biti definitivni status Kosova. Kod nas postoji režim koji je ustanovljen na nomenklaturi, koja uspeva da opstane uprkos svim promenama. Ona je kao klovn u jednom od romana Stivena Kinga, koji živi u kanalizaciji i ubija i proždire decu. Na taj način se ostaci Miloševićevog režima pojavljuje u liku Borke Vučić, koja predsedava novim parlamentom, iako je jasna demokratska većina u Srbiji glasala protiv vrednosti koje ona zastupa, a te su vrednosti oličene i u tajnim tokovima novca koji se isisavao iz privrede i sa bankovnih računa građana i odlazio na Kipar.


Kosovski mit je konstanta srpske istorije i problem te istorije i uopšte modernizacije i reforme u Srbiji je nepostojanje jednog modernog ili postmodernog mita, koji bi kosovski mit učinio jednom vrstom tradicije, koja je jednom zauvek arhivirana. Obnovom kosovskog mita je počela dezintegracija Jugoslavije, a suočavanjem sa istorijskim ishodom tog mita završiće se dezintegracija Jugoslavije. Ja sam lično za to da Kosovo ostane u Srbiji, ako me pitate koji je moj lični stav - mada to nije stav LDP-a. To podrazumeva da se Albanci reintegrišu u politički sastav Srbije, da njihove partije učestvuju, sa srpskim i ostalim partijama registrovanim u Srbiji, na parlamentarnim izborima, što će reći da Albanac može biti premijer ili potpredsednik vlade i da će Veton Suroi biti ministar spoljnih poslova. Međutim, ja mislim da to ne želi većina građana Srbije. Ja želim da Kosovo bude deo Srbije, kao što mi nije smetalo da Slovenija ili Hrvatska ili Bosna ili Crna Gora u bilo kakvom statusu ostanu u zajednici sa Srbijom. Druga Jugoslavija je bila ogroman kulturni i privredni rezervoar, koji je Albancima mogao da pomogne da se delimično asimiliraju u svoje slovensko okruženje, kako bi kao nacionalna zajednica bili otvoreniji za komunikaciju sa okolnim svetom, kako bi usvojili tuđa znanja i iskustva i uključili se u modernizacijske procese. Nezavisnost Kosova će albansku zajednicu dovesti u situaciju u kojoj će ponovo biti upućena na sebe, opsednuta sama sobom kao svako konzervativno društvo. Kosovski Albanci će biti sopstvene žrtve i žrtve dezintegracije Jugoslavije, na onaj način na koji su svi podneli teret tog događaja, koji nije bio ni u čijem interesu, osim u interesu Slobodana Miloševića i njegovih pljačkaša i koljača. Naš pregovarački tim nastupa sa političke, vrednosne i etičke platforme, koju je definisala skupština Srbije u prošlom sazivu. Ta je platforma rasistička, naravno. Ta platforma doživljava Kosovo kao jedan neodređen, prazan prostor, koji u ogromnoj većini naseljavaju ljudi, koji to sasvim nisu. Pregovarački tim zastupa određene vrednosti, koje sama Srbija nije uspela da dostigne u svom demokratskom razvoju. Drugim rečima, ne možete zahtevati denacionalizaciju i restituciju na Kosovu, a da taj proces niste sproveli u samoj Srbiji. Ne možete zahtevati od Kosova da bude liberalno, demokratsko društvo, ako te vrednosti nisu većinske u Srbiji. I konačno, ne možete negirati veoma jasno izraženu volju albanske većine da dobije državnu samostalnost. Što se tiče samih pregovarača, veoma su problematična njihova osnovna uverenja i zaista se nedovoljno međusobno razlikuju izaslanici predsednika Tadića i premijera Koštunice. Ali pregovarački tim je odraz kohabitacione politike. Ne možete od pregovaračkog tima očekivati više od onoga što je stvarnost političke Srbije.
Jedan od osnovnih argumenata našeg pregovaračkog tima je taj da mi ne možemo svojom voljom ustupiti deo teritorije. Stav predsednika Tadića je da nećemo pristati na nezavisnost Kosova, ali i da nećemo ratovati. Tu se postavlja pitanje šta mi u stvari hoćemo. Ako je politika toliko udaljena od realnosti, stvoriće se jedan prazan prostor u kojem će se razviti vrlo nezgodna osećanja. Vi kod građana podstičete frustracije, koje prirodno potiču iz nacionalnog ponosa - taj ponos ima svaka nacija. Ako vi ta osećanja podgrevate, ako ih pothranjujete, naravno da ćete dobiti neki rezultat. Ali nama nije potreban rezultat osećanja poraza, frustracije i osujećenosti. Onoliko koliko Srbija polaže neku vrstu istorijskog prava na Kosovo, toliko istorijskog prava će Mađari polagati na Vojvodinu. Drugi problem koji otvara kosovizacija srpske politike u spoljnopolitičkom smislu je pitanje budućnosti Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Građani Republike Srpske srpske nacionalnosti su opredeljeni za samostalnost. Tu se postavlja pitanje genocida u Srebrenici, koji je ušao u međunarodno pravo presudom suda u Hagu. Načinom na koji se branila na tom suđenju, odgovornost za taj zločin Srbija je prebacila na svog zapadnog, siromašnijeg suseda, što zaista nije bilo fer. Vi ste te ljude tamo podsticali da zarate sa Bošnjacima, odobravali ste bombardovanje Sarajeva, koje je trajalo tri godine. Uništavan je taj grad, u kojem je na kraju nestala srpska zajednica koja je tamo živela 300 godina. Moj deda je imao fabriku u predratnom Sarajevu i mi imamo pravo da taj grad smatramo delom svog identiteta, bez obzira na to u kojoj će državi on biti - to nas ne interesuje kao Evropljane XXI veka. Postoji istorijski argument da države nastaju genocidom i zato je genocid tako strašna i ozbiljna stvar. On poriče osnovne vrednosti savremene demokratske i liberalne civilizacije, koja bi trebalo da ukazuje na pojedince koji poseduju individualnost koja nije nacionalne prirode. I zaista je dirljiva odluka gradonačelnika Trebinja da se podigne spomenik jednom njihovom građaninu srpske nacionalnosti, koji je ubijen zato što je zaštitio svog prijatelja Bošnjaka. Ta Bosna je zapravo ostala ista vrsta inspiracije koja je Andriću donela Nobelovu nagradu. Ono što će se desiti u budućnosti jeste otvaranje političke krize, koja će liderima Republike Srpske otežati situaciju u kojoj su oni obavezani ugovorima, na koje su sami pristali, da nastave integraciju sa ostatkom BIH. Ta integracija se pre svega odnosi na stvaranje zajedničkih policijskih snaga.


Naravno, taj problem nije vezan za identitet i za otpor državnoj integraciji sa bošnjačko-hrvatskom federacijom, već za vezanost srpskog društva za policiju. To je jedna organska sprega, instrument identifikacije. Pad Rankovića je bio udarac na srpski nacionalni identitet. Prve velike antirežimske demonstracije u Beogradu nakon 27. marta 1941. je bila Rankovićeva sahrana 1983. Naš reformski put, naš razvoj, naše integracije koje su nam potrebne u biološkom, ne u političkom smislu, nisu moguće s Legijom, Bulatovićem,Tomićem, Koštunicom i Jočićem. Dakle, bez pada Rankovića, drugog, trećeg ili četvrtog - to je kao onaj Radovan Treći - nemoguć je naš budući razvoj."

Thursday, March 15, 2007

OBJEKTIVNA KRITIKA & DRUGI ZLOCINI



U samoj završnici FEST-a, ambasada Nemačke organizovala je susret između grupe nemačkih novinara i ekipe filma Ljubav i drugi zločini, Stefana Arsenijevića, koji se trenutno snima u Beogradu. Kao bliska prijateljica jednog od nemačkih producenata otišla sam na večeru povodom dolaska ljudi iz novinskih kuća i tamo se upoznala sa velikim brojem kolega koji rade u štampanim medijima i na radio stanicama. Posebno zanimljiv razgovor vodila sam sa mladim Tomasom, koji radi za poznati lifestyle magazin, i sa kojim ću uskoro pisati i opširan tekst o zabavi u Beogradu koja nije mainstream i koja nije splavovi i krkanje. Tomas, kome sam, od strane već pomenutih prijatelja predstavljena kao „najuticajniji underground novinar u Srbiji“ ( !?!!!!??? ) pitao me je, na kraju šestosatnog razgovora, da li ću sledeće godine prisustvovati premijeri Stefanovog filma ako je bude bilo u Berlinu, ali i ko će tamo biti od domaćih kritičara koje cenim.
Rekla sam mu da neću, jer nisam profesionalni kritičar, ali da neće ići ni Radivojević ni Vojnov koje smatram za najbolje mlađe poznavaoce filma u SR.
Tomasu nije bilo jasno zbog čega je to tako, zasto i oni ne prate svetske festivale?

„Pa zato što postoji mogućnost da se nekome od nas film ne dopadne...“,odgovorila sam.

Gledao me je zbunjeno, i pitao „Pa šta?“

Objasnila sam mu da naša država i naši producenti, za sve inostrane događaje iz kulture i umetnosti, ne plaćaju putne troškove onim kritičarima za koje postoji bojazan da će biti objektivni.

„Onda ti što nisu objektivni i nisu kritičari, vec placenici!“, naglasio je očigledno.

Prešli smo na temu Pesma Evrovizije. I on gleda i prati ovu manifestaciju, i kaže da je primetio kako ljudi iz Eastern Europe mnogo „ozbiljno“ shvataju celu stvar, s obzirom na pesme koje šaljemo.
Da je Ukrajina dala najbolju anitezu za uobicajenu slovensku evrovizijsku patetiku i politicku korektnost, pokazaće ove godine VERKA SERDOČKA http://www.youtube.com/watch?v=eX_rNEPIgc8 koja je posebno slatka nama rusofobima - evo i teksta pesme:
Hello everybody!
My name is Verka Serduchka!
Speak English?
Don't understand?
Let's get dancing!
Sieben, sieben, ai lyu-lyu (Seven, seven, bye-bye)
One, two, three Dancing!
It is good dancing! Where are your hands, higher!
I want you sing!
Russia good-bye!
Ukraine is cool!
Ukraine loves dancing!
Let's dance at Maidan (square)
OK, happy end.
...posle ovog, preporučujem da odgledate i danskog kandidat( kinju ) „Drama Queen“. http://www.youtube.com/watch?v=OwreOVvcC6I

Na fotografiji – plakat sa beogradskih ulica, ide u prilog „ozbiljnog shvatanja Evrosonga“

Saturday, March 10, 2007

DEAD RINGERS ili EJ, SVE JE OKEJ…!!!




Čitaoci Agit Pop-a su navikli da se oglasimo povodom svake bizarne „kulturne“ manifestacije – pa nam, u skladu sa tim, svakodnevno stižu molbe za komentar ovogodišnje Beovizije.

Ne želimo da se bavimo pobedničkom pesmom, nije ni dovoljno dobra, niti dovoljno odvratna da privuče pažnju, simpatično je to što je u V.B. pobedio mladić za koga se govorilo da je homoseksualac, a isto važi i za pobednicu Beovizije – argumenti za ovakve tračeve nalaze se kako u poseti Jovana Ćirilova njenom recentnom koncertu, ali i u njenoj H&M Ramones majici koja opet ima neku svoju specijalnu simboliku. Ipak, nije pristojno zabadati nos u tuđe krevete, pa je na drugim medijima da otkriju čije je ime Marijina molitva...?

Pomenuli smo da jedino nešto dovoljno odvratno može da privuče pažnju ciničnih umova koji su vam obezbedili Agit-Pop. Da li je ovo „dovoljno odvratno“:

Mambo Jambo Serbiano
Betmen, Supermen, Matriks, SpajdermenRoki i Brus Li, Tarzan, Rambo tri
Ej, ko su bre ti
Brena, Slatki greh, Piksi, Divac eh
Čola, Brega, Džej, Ceca every day
Ej, to smo bre mi.
Mambo jumbo serbiano
Prokleta si ej kafano
Ej Džigili bu, dodji malo tu
Bejbi, na dža ili bu
Viski, Marlboro, Guča i kolo
Prase, BMW, Sira, Rakije
Ej, sve je okej

Toliko strašno da zahteva jaku teoriju o tome šta se krije iza nastupa Blizanaca ili što bi biSr rekli Bliznaca :
"Na tajnom sastanku pojedinih članova SANU, Krunskog saveta, Sinoda a u najbližoj koordinaciji sa ekstremnim krilom DSSa, uz prisustvo ponekog nehotičnog transvestita iz SRS, odlučeno je sledeće :
S obzirom da se takmičenje za Pesmu Evrovizije ove godine održava u vreme kada će Kosovo, kako stvari stoje, postati nezavisna država, I da je ovaj potez svetske zajednice samo poslednji udar na ponosnu Serbiju, krajnje je vreme za odlučnu I okrutnu OSVETU. Ratove u ex-YU izazvala je, naravno, Evropa u paktu sa Amerikom I Vatikanom. Srebrenica se nije dogodila. Vukovar se samospalio. Ljubomorni na naše seksualne I kulinarske bravure, zloće iz “NATA” su sve napakovale “nama”. I onda sankcije, pa bombadovanje RS, pa platili glumce da glume albanske izbeglice 1999., pa bombardovanje Srbije. I sad – Kosovo. I to ko – Ahtisari. I to šta je on? – Finac!
E nećete ga majci. Udarićemo po vama, u sred Finske, da spasimo barem čast ako Kosovo ne možemo. Marina Tucaković će, kao moderna “kosovka devojka” napisati pesmu - jadnu, da jadnija ne može biti.Onda ćemo je uskladbiti notama koje će zvučati nepodnošljivo. Dovešćemo I dvojicu, za koje se ne zna se da li lošije izgledaju, pevaju ili, pak, igraju. A onda stajling – socijalan, čemeran. Mambo Jumbo Serbiano će odjeknuti etrom, napasce sve evropske ekrane I radio stanice. Ljudi će vrištati, preklinjati da pesma prestane, okretati glavu od TVa, i osetiće snagu naše vendete. A kad sve prođe, građani Evrope će misliti da mogu da odahnu… Ali, ne ! Ipak, tu je taj poslednji, najbolniji udarac koji će zadati, a ko drugi nego uvek agilna, dijaspora. Ide leto. Sa otvorenim prozorima svojih teshko stecenih automobila, voziće se ulicama Štutgarta, Štokholma, Minhena, Beča i, uz volume na 10, uništavaće eustahijeve trube omraženih stanovnika EU. "

Tajni sastanak se završio, ali je negde zapelo. Neko iz SANU je, dan posle glasanja, okrivio gej lobi. Sinod je bio nezadovoljan, ali samo delimično, jer ipak se pobednička numera zove “Molitva”. Malo li je?

PRIVATNO/JAVNO OBAVESHTENJE

DRAGI PRIJATELJI IZ INOSTRANSTVA KOJI CITATE AGIT-POP:

PRE IZVESNOG VREMENA SAM OSTALA BEZ KOMPLETNOG EMAIL IMENIKA, TAKO DA NEMAM SKORO NI JEDNU ELEKTRONSKU ADRESU BLISKIH LJUDI I SARADNIKA, TE VAS MOLIM DA MI PISETE NA AGITPOPKULTURA@GMAIL.COM

SMRT FAŠIZMU!

Saturday, March 03, 2007

CRKVENE BERETKE


Mediji su tokom jučerašnjeg dana obavestili javnost o postojanju web strane crveneberetke.com.

Nije čudno što se ova ilegalna staronacistička teroristička organizacija oglasila na svetskoj kompjuterskoj mrezi. Pa pobogu, na netu su i pedofili i Kju Kluks Klan i neonacisti i fekafilisti, što da ne budu i „Beretke“ – njihov server je verovatno registrovan u inostranstvu, i tu država i da hoće ( a neće ) ne može baš ništa.

Zabrinjava nešto drugo u vezi sa ovim imbecilnim web- sajtom, a to su baneri.
Baneri = komercijalne reklame ili preporuka za "slicne" sajtove, vide se kad otvorite neku Internet stranicu, a sa njih se i direktno linkujete.

Pa, kuda Vas vodi sajt terorističke ilegalne antiljudske grupacije čiji su članovi, masovne ubice i dileri, po zatvorima ili u zbegovima ?
Evo tog ponosnog spiska, sa desna na levo:

SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA
PROJEKAT RASTKO
PRAVOSLAVLJE – NOVINE SRPSKE PATRIJARŠIJE
OBNOVA HILANDARA
SVETIGORA
BOGOTRAŽITELJ – SRPSKI PUT PRAVOSLAVLJA
MATICA SRPSKA
PRAVOSLAVNO HRIŠĆANSTVO
VERONAUKA
MIROSLAVLJEVO JEVANĐELJE
INTERNET RIZNICA SERBSKA

Dvanaesto mesto je prazno, to je tzv. „ prostor za vašu reklamu“, mada je čudno što SANU već uveliko nije zakupila ovaj kvadrat-)))

Ljudi, ovo je ludilo! Od ekipe iz SPC naravno da ne očekujemo nikakvu reakciju, ali barem Matica...Pa oni su institucija kulture, mogli bi lepo da zamole „brze momke“ da ih zaobiđu, barem što se reklame tiče.

Čitam danas blog Dimitrija Vojnova na pressonline.co.yu. On konstatuje da je terorizam, u Srbiji utihnuo, i u šali se pita da li je to možda znak da „dobro stojimo“. Na žalost, terorizam traje i ne posustaje, jedino što, mimikrično, preuzima moderne, mentalno-medijske oblike.
Ono što preostaje nama, kojima to smeta, je da preduzmemo antiterorističke akcije. A to su ipak akcije. Kao na primer, u filmu „Minhen“.

Naša prednost je što nismo u ilegali.

Thursday, March 01, 2007

NEMAMO MI DOVOLJNO ZATVORA...



...DA SPAKUJEMO SVE KOJI BI KRSHILI ZAKON KADA BI SE OVAKVA DEKLARACIJA USVOJILA U SKUPSHTINI.

IPAK, U ZEMLJI IZ SNOVA, POSTOJAO BI I KUCNI PRITVOR!



DEKLARACIJA O OBAVEZAMA DRŽAVNIH ORGANA REPUBLIKE SRBIJE U ISPUNJAVANJU ODLUKA MEĐUNARODNOG SUDA PRAVDE


Član 1. Republika Srbija priznaje odgovornost svojih državnih organa za povrede Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida onako kako je utvrđeno u presudi Međunarodnog suda pravde. Republika Srbija će preduzeti sve neophodne mere, izvršiti bez odlaganja sve naloge iz presude Međunarodnog suda pravde i uhapsiti sve optužene pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

Član 2. Narodna skupština smatra da: Prihvatanje odluke Međunarodnog suda pravde i ispunjavanje naloženih mera nije samo obaveza po sudskoj odluci jer nije moguća izgradnja demokratskog, otvorenog i pravednog društva u Srbiji bez suočavanja sa zločinima u prošlosti, uključujući naročito genocid izvršen na području zaštićene enklave Srebrenica; svako veličanje, opravdavanje ili relativizacija genocida i svih drugih povreda međunarodnog prava predstavlja zločin koji ugrožava ustavni poredak, sadašnjost i budućnost Republike Srbije; poštovanje ljudskih prava i prihvatanje odgovornosti podrazumeva i poštovanje žrtava i preduzimanje svih neophodnih mera za zadovoljenje prava na istinu, pravdu, simboličnu reparaciju i garanciju da se zločini iz prošlosti neće ponoviti; zaboravljanje zločina i rehabilitacija ideja koje opravdavaju zločin i njegove izvršioce predstavljaju nove zločine koji su u Republici Srbiji nedopustivi i kažnjivi; potreba suočavanja s prošlošću zahteva sistem institucija, mehanizama i procesa kоје će nadležni organi Republike Srbije bez odlaganja formirati i u potpunosti podržavati.

Član 3. Narodna skupština upućuje iskreno izvinjenje i najdublje saučešće svim žrtvama i porodicama žrtava počinjenog genocida u Srebrenici i svim građanima Bosne i Hercegovine koji su žrtve zločina počinjenih u naše ime.

Član 4. Narodna skupština i svi državni organi Republike Srbije vodiće unutrašnju i spoljnu politiku na temeljima poštovanja međunarodnog prava, odluka međunarodnih institucija, dobrosusedske saradnje i poštovanja teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.

Član 5.Republika Srbija se obavezuje: Da, u skladu sa svojim ustavnim poretkom, krivičnim zakonodavstvom i potvrđenim međunarodnim ugovorima efikasno goni i kazni svako pozivanje na izvršenje genocida iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida i članova 370 i 375 Krivičnog zakonika Republike Srbije; da, u skladu sa svojim ustavnim poretkom, krivičnim zakonodavstvom i potvrđenim međunarodnim ugovorima, efikasno goni i kazni svako izazivanje nacionalne, rasne i verske mržnje i propagandu rata; da kroz svoj pravni sistem i postupanje državnih organa jasno osudi svaki pokušaj relativizacije zločina počinjenih u naše ime tokom rata u Bosni i Hercegovini, a naročito na području zaštićene enklave Srebrenica; da kroz svoj pravni sistem i postupanje državnih organa jasno osudi svako poricanje genocida u Srebrenici; da odmah počne primenu Zakona o odgovornosti za kršenje ljudskih prava i u zakonitom postupku izrekne meru zabrane obavljanja javnih funkcija licima za koja se dokaže da su odgovorna za masovna kršenja ljudskih prava tokom rata na teritoriji bivše Jugoslavije; da svim sredstvima državne politike ojača pravosudni sistem i stvori uslove za efikasno i nepristrasno gonjenje svih učesnika u krivičnim delima koja u sebi imaju elemente genocida, kršenja humanitarnog prava, izazivanja nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti, ratne propagande ili pozivanja na agresivni rat; da podstiče politički i javni dijalog u kojem neće biti moguće opravdavanje zločina, održavanje ili uspostavljanje društvenih uslova za slično ponašanje u budućnosti; da u svom obrazovnom sistemu insistira na jasnoj osudi zločina koji su počinjeni u prošlosti i da čitav sistem obrazovanja zasnuje na potrebi da se mladi u Srbiji vaspitavaju u skladu s opšteprihvaćenim civilizacijskim vrednostima i gnušanjem prema svakom pokušaju opravdavanja zločina, uključujući naročito ratne zločine i zločin genocida.
Član 6. Donošenjem ove Deklaracije Narodna skupština iskazuje nedvosmislenu nameru da raskine kontinuitet s politikom kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida koja je dovela do odluke Međunarodnog suda pravde i pokazuje spremnost da svoju buduću državnu politiku gradi na vrednostima koje podrazumevaju postojeći međunarodni poredak i opštepriznate moralne vrednosti.

+ AGIT POP BI NA SVE OVO DODAO I MALI AMANDMAN, PO UGLEDU NA NASE DRUGARE NEMCE, KOJI SU, TOKOM PROCESA DENACIFIKACIJE* SMISLILI OVU LEPU STVAR : Tokom 1947. 1,900,000 bivshih nacista nisu imali pravo da rade apsolutno nista osim NAJTEZIH FIZICKIH POSLOVA.


*Denacifikacija (German: Entnazifizierung) bila je inicijativa da se nemacko i austrijsko drushtvo oslobodi ostataka Nacistickog rezima i to u svim segmentima: KULTURI, MEDIJIMA,EKONOMIJI, POLITICI I PRAVOSUDJU.